Postoji nekoliko narodnih priča o izgradnji Turbeta. Jedna je da su u borbama za odbranu utvrđenog Bihaća od silnije i brojnije Francjozefovske vojske, poginula dvojica paša. Sahranjeni su u miru božijem preko puta Kapetanove kule. Žena jednog od paša sa visokih prozora kule, gdje je stanovala, iznad grobova ugledala je zelenu svjetlost (nur). Po vjerovanju, to je značilo da su se poginule paše posvetili. Nedugo zatim na tom mjestu vjernici su podigli Turbe od drvene konstrukcije, a unutra su podigli dva nišana sa kovčezima. Dugo vremena ovaj je spomenik čuvao stražar sa puškom. Pouzdano se zna da Turbe potiče iz vremena Osmanske vladavine i da je bilo izgrađeno od drveta. Dolaskom Austro-Ugarske počinje izgradnja nove crkve Sv. Antona na mjestu gdje je bilo Turbe. Austro-Ugarske vlasti ga pomjeraju nekoliko metara i podižu novo Turbe od kamena bihacita, čiji izgled i forma traju do današnjih dana. Ovaj čisto sakralni spomenik bio je teže oštećen u toku posljednjeg rata, ali je popravljen i danas predstavlja neprocjenjivu vrijednost bošnjačke duhovne kulture na ovim prostorima. Zajedno sa Kapetanovom kulom, velikom grobnicom i tornjem katoličke crkve Turbe sačinjava historijsko jezgro i daje pečat Bihaću, onom koji još traje na starim razglednicama i sjećanjima starijih Bišćana.