Zamak Bjelaj

Zamak Bjelaj se prvi put spominje 1495., kada je blagajnik kralja Vladislava II. zabilježio, da je isplatio Gašparu Perušiću (viceban Hrvatske) svotu od 30 forinti „za očuvanje njegova zamka Belaja” (egregio Caspar Perusyth pro conservatione castri sui Belay dati sunt 30 fl.). Očito se je tada radilo о obrani zamka Bjelaja u tadanjoj županiji Pset. Deset godina poslije, naime 1505. držala je taj zamak zajedno sa Sokolom i Ripčem knjeginja Beatrica Frankopan, udova bana Ivaniša Korvina, te je u njezino ime svim trim gradovima upravljao kaštelan Dujam Orlovčić. Zamak je ime dobio po bjelini kojom se isticao iznad Bjelajskog polja. Ima dva dijela: južni srednjovjekovni i sjeverni osmanski koji se međusobno razlikuju po načinu gradnje. Po osvajanju Jajca 1528, osmanske čete su produžile prema Bihaću, ali ih je pod Bjelajem potukla vojska bana Ivana Karlovića i braće Vuka i Krste Frankopana.

Ipak, u periodu 1530 – 1537 Bjelaj je pao pod osmansku vlast. Pripao je bosanskom sandžaku, vilajetu i kadiluku Neretva. Već 1540 godine spominje se nahija Bjelaj, a nešto kasnije kao nahija Bjelaj – Blagaj. Ubrzo potpada pod kadiluk Kamengrad koji se spominje kao kadiluk i u bosanskom i u kliškom sandžaku. Od 1562 je priključen u kadiluk Novosel koji je u kliškom sandžaku. U zamku Bjelaju je bila stalna posada pod zapovjedništvom dizdara. Od 1592 grad je u sastavu bihaćke kapetanije a u 18. vijeku u sastavu petrovačke kapetanije. Dana 19. jula 1737 ovdje je poražen dio austrijske vojske. Zapovjednik bosanskih četa bio je Alibeg Omerpašić koji je u toj borbi i poginuo. Moćna i ugledna begovska krajiška porodica u prvoj polovini vladanja Osmanlija, Ibrahimpašići, nazvani su po Ibrahim-paši, Deli-Muratovom sinu. U Bjelaju je sve do sredine 20. stoljeća postojalo turbe Deli-Murata, koje se nalazilo na oko 50 m od kule Ibrahimpašića u tom mjestu. Deli-Muratov sin, Ibrahim, koji je rođen u vrijeme kada mu je otac poginuo i koga je školovala Porta, izgradio je Ripač, podigao džamiju koja se zvala Ibrahim-pašina džamija, a posjede je dobio u Lici (oko Lapca), zatim u Bihaću, Ripču, Bjelaju i oko današnjeg Bosanskog Petrovca. Kasnije se kao rodonačelnik javlja Bećir-beg iz Bjelaja (1760.-1791. Početkom 20. stoljeća ova begovska porodica spadala je u red onih kod koje nije bilo predstavnika sa izrazito velikim zemljišnim posjedima. Imali su posjede u Vranovini, Vođenici, Vedrom Polju, Driniću, a u Bjelaju im je posjed iznosio 752 dunuma.