Od 15 kula i utvrđenja na Unsko-sanskom kantonu, sedam ih se nalazi na području grada Bihaća. Osvojite ih! Nalaze se na dohvat ruke
Stari grad Ostrovica je velika fortifikovana građevina na strmom brdu koje se nadvija nad lijevom obalom gornjeg toka rijeke Une kod naselja Ostrovica, nedaleko Kulen Vakufa u općini Bihać, Bosna i Hercegovina.
Pominje se u 15. vijeku kao posjed hrvatske vlasteoske familije Kurjaković. Vjerovatno je izgrađena na temeljima koji potiču još iz antičkog perioda. U srednjem vijeku se nalazila u hrvatskoj župi Lapac. Osim Kurjakovićima, pripadala je neko vrijeme Frankopanima, Jurju Mikulčiću, Ivanu Kegleviću, a nakon zauzimanja od strane Osmanlija i Kulenovićima.
Osvajanjem srednjevjekovnog bosanskog kraljevstva 1463. godine, Osmanlije su pojačale pritisak na hrvatska područja, pa tako i na Ostrovicu. Zauzeli su je u decembru 1523. godine i pripojili bosanskom pašaluku. U sastavu Osmanlijskog carstva ostala je sve do 1878. godine, kada dolazi pod upravu Habsburške monarhije. Za vrijeme vladavine Osmanlija fortifikacija je proširena i ojačana, i u njoj je boravila vojna posada. U prvo vrijeme njome je komandovao dizdar (16. i 17. vijek), a od kraja 17. vijeka kapetan, te je bila sjedište Kapetanije Stara Ostrovica. U sastavu te kapetanije bila su još manja utvrđenja Orašac, Havala, Džisri-kebir (današnji Kulen Vakuf), Čovka i Donji Lapac. Kapetansku funkciju obavljali su dug niz godina pripadnici bosanske begovske porodice Kulenović. Kasnije, kad je Donji Lapac potpao pod habsburšku upravu i vraćen u okvire Hrvatske, sjedište kapetanije je premješteno u utvrđenje Prkose, kako se ne bi nalazilo preblizu granice.
Bedemi ostrovičke tvrđave prošireni su i ojačani nekoliko puta, najviše početkom 17. vijeka za vladavine sultana Ahmeda I., te u 18. vijeku, kada dobivaju današnji oblik. Njihove su dimenzije 117 metara u dužinu i 83 metra u širinu.
Stari grad Sokolac izgrađen je na visokom i strmom brdu, gdje se još u prahistorijsko doba nalazila gradina čiji su tragovi još uvijek vidljivi u neposrednoj blizini njegovih zidina. To je čvrsto zidan grad čija je sva odbrana bila oslonjena na visoku i jaku sokolačku kulu podignutu na najistaknutijem položaju u gradu, na stijeni, koja se strmo rušila prema Uni i Bihaću sa sjeverne i istočne strane grada. U izvorima se Sokol prvi put spominje 1369. godine. Mada hroničar Ivan Tomašić smatra da je ovaj grad podignut 1020. godine.
Imao je svoga kaštelana, posadu i posjede koji su služili za izdržavanje posade. Bio je pod banskom jurisdikcijom i posada Sokola se sastojala od vojnika za čije izdržavanje su u XIV stoljeću služili posjedi Brekovica i Omršal, smješteni između Bihaća i Ostrožca na lijevoj obali Une, te veliki posjed u bihaćkom polju. Na čelu posade stajao je kaštelan koji je imao i sudske ovlasti nad podložnicima nastanjenim na posjedima utvrde. I pored činjenice da je Sokol po Sigismundovom sudu bio jedna od najvažnijih utvrda u ovim stranama, u velikim ratovima na početku XV stoljeća Sokol je zajedno sa Bihaćem i Ripčem, zbog nestašice novca u Sigismundovoj blagajni bio prvo 1410. godine založen Pavlu Čuporu, a potom 1431. godine založen Nikoli i Stjepanu Frankopanu. Krajem XV stoljeća Sokol je pripao hrvatskom banu Ivanišu Korvinu, a početkom XVI stoljeća njegovi gospodari su bili Orlovići i Kerečeni. Poslije 1527. godine Sokol čuvaju kraljevski vojnici kojima je zapovjedao bihaćki kapetan. Tako se 1563. u gradu nalazila posada od 12 stražara.
Pod osmansku vlast Sokol je došao 1592. godine i u njega je odmah postavljena stalna vojna posada, čiji je zapovjedik bio ćehaja (pomoćnik) bihaćkog kapetana. Na početku XVI stoljeća imao je malobrojnu posadu od 19 ljudi. Kasnije je posada premještena, pa su u popisu iz 1643. godine čak i ne spominje. Sredinom XVIII stoljeća posada je brojala 20 ljudi, a tvrđava je imala za odbranu dva manja topa.
Sokolac je do nedavno bio jedan od najočuvanijih starih gradova na ovim prostorima. Godine 1898, restaurirao ga je tadašnji načelnik bihaćkog okruga grof Lothar Berks i od tada je bio otvoren za posjetioce. Kasnije je na jednom katu sokolačke kule bila uređena kafana, u kojoj su se mogle nabaviti razglednice i osnovni podaci o gradu. Poslednja djelimična opravka i zaštita ovoga starog grada izvršena je 2015. godine u sklopu projekta „Održivo upravljanje turizmom jadranske baštine – HERA“ . Danas se do srednjovjekovnog grada Sokolac iz Bihaća može doći pješice ili biciklom i trim stazom "Debeljača" koja je rezultat USAID projekta pod nazivom "Hike, Bike & Gym" za koji je u aprilu 2019. aplicirala Turistička zajednica Grada Bihaća i uz podršku lokalnih stanovnika, biciklističkih klubova uspješno realizirala krajem oktobra 2019.godine.
Srednjovjekovne utvrde i gradovi manje ili više očuvani, prošarali su pitomo i prelijepo područje Krajine, podsjećajući na minula vremena koja su imala burne tokove u ovom kraju. Ostrožac, stara utvrda i zamak, pravi je dragulj među njima. Najdulje je nastanjivan, najčešće obnavljan, dotjerivan u toku svih razdoblja, jer su ga oni koji su njime gospodarili,svom ukusu i potrebama prilagođavali. Starodrevne listine kazuju daje još 1286.godine njegovo ime upisano u povjest. Istina, ljetopisac Ivan Tomašević tvrdi da je pod imenom Horosium ili Hostosach postojao još 405.godine prije naše ere, što nije historijski dokazano.
Već u 15. stoljeću, Ostrožac ima svog sudiju, vijeće, pisara te svoj pečat. Godine 1577. grad dolazi podvladavinu Osmanlija. Najveće zasluge za popravak i nadograđivanje ostrožačke tvrđave pripadaju Osman agi Bešireviću (1690. - 1727.) inače prvom kapetanu ostožačke kapetanije. Iz ove begovske porodice potiču i mnogi drugi zapovjednici. Krajem 16. stoljeća, kapetanija broji 150 ljudi, sredinom 17-og 204, da bi u 18. stoljeću kapetanija brojala 266 ljudi te je tad imala 2 veća i 4 manja topa. Početkom 19. stoljeća Ostrožac je opremljen s 28 topova, a kapetanija broji 4150 vojnika. Dolaskom Austrougarske i njenom okupacijom, begovska porodica Beširević, tačnije njihov nasljednik Mehmed beg Beširević, prodaje grad Lotharu von Berksu koji je od 1896. do 1905. godine, bio načelnik tadašnjeg bihaćkog Okruga. Von Berks je nastavio s restauracijom i nadogradnjom grada te se u njega nastanio 1902. godine.
Novo poglavlje stare utvrde i dvorca Ostrožac počelo je 1969.godine kada je na inicijativu Republičkog fonda za unapređenje kulturnih djelatnosti osnovana Kolonija skulptora „Ostrožac“. Od tada ovdje, visoko nad unom, ovdje gdje, kako reče pjesnik Vladimir Nazor, „čovjek može koješta zaboraviti, smiriti se i renijeti u neki novi svijet“, otvoren je veliki kiparski atalje pod vedrim nebom. Tako je svake godine u julu i augustu. Tu kipari isklešu iz kamena bihacita skulpture raznih formata.
Zahvaljujući Koloniji, stari grad Ostrožac je dobio Park skulptura, koji je svojevrsna galerija pod vedrim nebom.
Zamak Bjelaj se prvi put spominje 1495., kada je blagajnik kralja Vladislava II. zabilježio, da je isplatio Gašparu Perušiću (viceban Hrvatske) svotu od 30 forinti „za očuvanje njegova zamka Belaja” (egregio Caspar Perusyth pro conservatione castri sui Belay dati sunt 30 fl.). Očito se je tada radilo о obrani zamka Bjelaja u tadanjoj županiji Pset. Deset godina poslije, naime 1505. držala je taj zamak zajedno sa Sokolom i Ripčem knjeginja Beatrica Frankopan, udova bana Ivaniša Korvina, te je u njezino ime svim trim gradovima upravljao kaštelan Dujam Orlovčić. Zamak je ime dobio po bjelini kojom se isticao iznad Bjelajskog polja. Ima dva dijela: južni srednjovjekovni i sjeverni osmanski koji se međusobno razlikuju po načinu gradnje. Po osvajanju Jajca 1528, osmanske čete su produžile prema Bihaću, ali ih je pod Bjelajem potukla vojska bana Ivana Karlovića i braće Vuka i Krste Frankopana.
Ipak, u periodu 1530 – 1537 Bjelaj je pao pod osmansku vlast. Pripao je bosanskom sandžaku, vilajetu i kadiluku Neretva. Već 1540 godine spominje se nahija Bjelaj, a nešto kasnije kao nahija Bjelaj – Blagaj. Ubrzo potpada pod kadiluk Kamengrad koji se spominje kao kadiluk i u bosanskom i u kliškom sandžaku. Od 1562 je priključen u kadiluk Novosel koji je u kliškom sandžaku. U zamku Bjelaju je bila stalna posada pod zapovjedništvom dizdara. Od 1592 grad je u sastavu bihaćke kapetanije a u 18. vijeku u sastavu petrovačke kapetanije. Dana 19. jula 1737 ovdje je poražen dio austrijske vojske. Zapovjednik bosanskih četa bio je Alibeg Omerpašić koji je u toj borbi i poginuo. Moćna i ugledna begovska krajiška porodica u prvoj polovini vladanja Osmanlija, Ibrahimpašići, nazvani su po Ibrahim-paši, Deli-Muratovom sinu. U Bjelaju je sve do sredine 20. stoljeća postojalo turbe Deli-Murata, koje se nalazilo na oko 50 m od kule Ibrahimpašića u tom mjestu. Deli-Muratov sin, Ibrahim, koji je rođen u vrijeme kada mu je otac poginuo i koga je školovala Porta, izgradio je Ripač, podigao džamiju koja se zvala Ibrahim-pašina džamija, a posjede je dobio u Lici (oko Lapca), zatim u Bihaću, Ripču, Bjelaju i oko današnjeg Bosanskog Petrovca. Kasnije se kao rodonačelnik javlja Bećir-beg iz Bjelaja (1760.-1791. Početkom 20. stoljeća ova begovska porodica spadala je u red onih kod koje nije bilo predstavnika sa izrazito velikim zemljišnim posjedima. Imali su posjede u Vranovini, Vođenici, Vedrom Polju, Driniću, a u Bjelaju im je posjed iznosio 752 dunuma.
Zidine grada su na strmom brežuljku podalje od desne obale Une. U tursko vrijeme bio je u sastavu ostrovičke kapetanije. Posadom od 60 nefera i zapovjednika ravnao je dizdar. Grad je sagrađen između 1703. i 1730. g., uz jednu sredovječnu kulu iz vremena hrvatske srednjovjekovne države, koja je pripadala Humskoj župi. Danas je u ruševnom stanju, i od svega još se najbolje očuvala ta kula. Gradom su upravljali dizdari. Godine 1833. bila su ovdje 3 topa.
Vrnograč (Vranograč) poviše sela Ćukovi, nedaleko od Bihaća, neveliki je ostatak zamka sa branič-kulom i trapezoidnim dvorištem, ograđenim bedemom. Vjerovatno je pripadao plemenu Humljanskom, podataka o tom Vrnograču nema mnogo, branič-kula je sačuvana do visine od 15 m, a bedem između 5 i 7 m.
Najveći podzemni aerodrom i nekadašnja baza Jugoslovenske narodne armije. Zbog razaranja 1992. godine je u potpunosti izvcan upotrebe, ali je pristupačan za posjete. Aerodrom Željava pruža jedinstvenu i nesvakidašnju avanturu.
Za jedinstveno upoznavanje ovoga značajnog kompleksa preporučujemo javljajne vodičima ili Aero klub Bihać.
Saznaj višeMala, kratka rijeka i lijeva pritoka Une. Jakog izvora i nešto sporijeg toka s malo brzaka na izvoru. Nalazi se nekoliko stotina metara od aerodroma Željava u podnožju planinskog masiva Plješevice. Gotovo cijelim tokom Klokot protječe pored livada i pašnjaka sa izuzetkom dijela u blizini samog izvora koji je okružen gustim drvećem. Prostor odmarališta uz rijeku idealno je mjesto za odlazak na dnevni odmor izvan centralnog dijela grada.
Saznaj višeMjesto je okupljanja zaljubljenika u planinarenje, istraživanje, društvo, mir, ali i domaće specijalitete. Planinarski dom Plješevica se nalazi na obroncima planine Plješevice. Krasi ga ugodna okolina sa dominantnom planinskom kotlinom u kojoj je dom smješten.
Saznaj više